Zivjeli smo tada u Puli. Tata kupio od jednog doktora u Splitu Ford Taunus 17m Super, crne boje sa bijelim krovom i 2 vrata, negdje oko 1965 valjda. Taj mi je auto ostao u divnom sjećanju, obišla se cijela Juga s njime nekoliko puta, a to jesu bile avanture u ono vrijeme. Pominjem ga jer sam ga “vozio” u tatinom krilu dosta puta … Kada smo bili u posjeti rodjacima u Beogradu negdje početkom '70ih dobio je jedne noći ciglu u soferšajbnu, i bili smo vrlo tužni; znam da je priča bila nekome smetalo što nije bas bilo mnogo prostora izmedju auta i zida kuće, na trotoaru gdje je auto bio parkiran...
Inače, u stvari sve je započeo moj brat, koji je 6 godina stariji od mene, još tamo negdje 1969: dobio od ujaka na dar (neispravan) Willis Jeep sa vojnog otpada u Splitu, on (buraz) je tada imao 15 godina, a Jeep dvadeset i kusur. Jeep se popravio i vozikao oko Spinutskih nebodera, sve bez tablica, par godina i završio na Braču kod susjeda kada smo se u sedamdesetima preselili u Beograd.
E, tu nastupa vojni otpad u Beogradu kao vrlo važno mjesto gdje su se kupovali automobili i razne druge stvari, za mene uvijek interesantan zbog obilja svega i svačega i nadasve čudnih stvari koje su se tamo mogle pronaći. Svaka posjeta tom mjestu bila je ravna avanturi, i to je trajalo godinama.
Uobičajena scena sa vojnog otpada iz tog perioda, obratite pažnju na FAP-ove u pozadini... bijeli Cadillac je iz 1955, imao je pozlaćeni znak na haubi i nalazi(o?) se u Sloveniji u tehničkom muzeju u dvorcu Bistra u Sloveniji jer je bio povučen iz prodaje, nitko ga nije kupio zbog tada ipak previsoke cijene, ostali Cadillaci, a bio je par vrlo rijetkih iz 1959, kabriolet i kratka limuzina sa panorama zadnjim staklom prodati su i neslavno završili. http://hr.tixik.com/bistra-castle-2355286.htm sa nekoliko ZISova, starih Pakarda iz Tiletove pratnje, RR itd. Bistra je aposlutno mjesto koje treba posjetiti, interesantno i za odrasle i za djecu, ima puno toga da se vidi.
i ovo je prodato na vojnom otpadu, 1955 Mercedes 300 kabriolet, samo 52 proizvedena...barem je sada u muzeju automobila u Beogradu:
Da ne pominjem brojne druge americke aute, par izuzetno retkih BMW 503, coupe i cabrio... Tiletov gliser "Hrabri" sa dva Alfa Romeo stabilna motora...
Odatle je porijeklom više auta koji su se vozili kao porodični auti, išlo se na godisnje odmore u Split sa Cadillacom iz 1949, Cadillac imao automatski mjenjač, volan boje slonove kosti, benzin se sipao kroz zadnje svjetlo, pritisne se “tajni” gumb i podigne se cijelo svjetlo kao poklopac od čajnika.
Onda je Cadillac parkiran u dvorište jer se kupio Buick iz 1957 i vozio nekoliko godina (ja sam to sve samo gledao i ponekad kad sam malo poodrastao u tajnosti provozao po dvorištu stambene zgrade u kojoj smo živjeli i koja je imala svoje veliko dvorište). Sjećam se kad je kupljen taj Buick, veliko razočaranje - nitko ne zna kako upaliti motor, zapravo svi misle ne radi starter, auto je morao da se izveze sa placa, koga će nego mene stave za volan kao najmladjeg a sva sila ljudi iza i pored gura - kad odjednom upali se moćna masina, i to baš onako kako treba, kao da će da poleti, svi se iza razbježaše. Sta je bilo, dijete uradilo baš ono što je bilo rečeno da se ne smije raditi, a to je pritiskati pedala gasa. Buick je u tim godinama imao prekidač za startanje motora koji se aktivirao punim (skoro punim) pritiskom papučice gasa, a to tamo prisutni nisu znali...naravno ne treba opisivati kako sam ponosan tada bio, nije trebalo platiti slep službu...
Za dokaz, ima me i snimljenog na super8 filmovima kako vozim i taj Cadillac i Buick negdje na nekoj stazi van grada, sa svojih 12ak godina – išlo se na izlete redovno svakog vikenda, dekica, mali rostilj i tako to, a godišnji odmori mojih roditelja su obično bili vezani za 3 dana pakovanja i pokušaje da se pola stvari iz stana stavi u auto; nosila su se dva šatora, kupljeni od Ceha koji su dolazili na godišnje odmore u Pulu, onda spavanja u vrećama za spavanje negde uz put gde nam se dopadne i slično.
Jednom je na putu od Paklenice prema Rijeci otišao kardanski krst na tom Buicku – otisli nutovi na dijelu u koji je ulazio kardan kod diferencijala. Tu se malo stajalo na magistrali po nekoj najvećoj buri, sjećam se kao jučer da je bilo (doduše, pre desetak dana smo prošli tim istim putem u slicnim vremenskim uslovima pa me i to dodatno podsjetilo); more koje je ličilo na nekakvo arktičko more sa santama leda zbog pjene na valovima… ima sve snimljeno, moram prebaciti nekako na moderne sisteme, pod uslovom da se pronadju ti filmovi… Naišao jedan Fap i odšlepao nas do Karlobaga. Moj buraz (alat je uvijek bio u gepeku) i tata skinu taj dio, odu autobusom sutradan do Ličkog Osika gdje je bila neka vojna fabrika ili remontni centar, i vrate se uveče sa duplikatom tog cijelog dijela – toliko o opremljenosti JNA u to vrijeme, oni su bez problema preslikali taj oštećeni dio sa "prosviranim" nutovima i napravili novi, okalili ili šta je već trebalo da se uradi, Buick sastavljen za sat vremena i vožen poslije toga još par godina, kada je prodat i gubi mu se trag… šteta jer je bio izvanredno očuvan, kao nov što bi se reklo, i za ondašnje pojmove išao je kao zmija – V-8 motor, samo šušti kad radi... Imao je kromiranu lajsnu sa crvenom ispunom u sredini te lajsne, koja je išla cijelom dužinom od fara do zadnjeg svjetla, spuštajući se prema zadnjem točku i iza zadnjeg blatobrana je imala prijelom i podizala se prema gore, tako da je to davalo vrlo aerodinamičan izgled tome autu...
E, onda je u nekom trenutku (sredina sedamdesetih…) kupljen auto koji je imao jako mnogo (previše) uticaja na odrastanje i moga brata i mene, a i na cijelu porodicu, to je bio Mercedes 300 typ d iz 1957, dugačka crna limuzina sa Borg-Warner automatskim mjenjačem i 6 cilindara, mehaničko ubrizgavanje, benzina, naravno; volan isto boje slonove kosti, prekidač za žmigavce na volanu tj u kromiranom obruču koji je istovremeno i sirena; imao je poseban prekidač kojim se ukljucivala gradska – tiša, ili putna – puno jača sirena; zatim anti-creep mehanizam, kada se stoji na semaforu u brzini mali pritisak ulja izaziva blokiranje povratka ulju za kočnice i auto je zakočen iako se ne drzi pritisnuta kočnica, kada se doda gas da bi se krenulo, sve se odblokira. Radio Becker Mexico sa cijevima i automatskim biranjem stanica... Taj je auto imao neovisno vješanje na sva 4 kotaca, i mogao se zadnji kraj podizati i spuštati zavisno od opterećenja, putem elektromotora, i bio je težak dvije tone. Auto je prodavan tj. kupljen na vojnom otpadu, u savršenom stanju, s time da je na zalost, pre te naše kupovine bio u problemu zbog koga je još dok je bio u vojsci radjen remont motora na inace maloj kilometraži, radilica nikada nije bila ispravljena kako treba (vožen je sa “prolupanim” motorom), mi to naravno nismo znali, tako da je ubrzo počeo imati problem sa niskim pritiskom ulja i ponovnim lupkanjem jednog od ležajeva radilice.
za one koji su imali živaca da pročitaju do ovde, biće nastavak ovih dana kada uhvatim vrijeme da se ponovo ukljucim...
prikaz restauracije Lancie Aurelie; prije toga malo priče:
. Pa ovo je pravi roman, ali svaka ti čast, vrlo zanimljivo štivo. I fotke naravno. Šteta kaj nisi nekaj od toga sačuvao do današnjih dana. Ovakvi ameri se danas mogu nać valjda jedino na Kubi. Pozdrav, nadam se nekom nastavku.
